|
”Moja unuka je doktor nauka”, reče mi u telefonskom razgovoru Višegrađanin Hamed Dizdarević iz Umea, koji na sjeveru Švedske uz Bosansku poštu živi svoje penzionerske dane, daleko od Bikavca i lijepog starog grada Višegrada.
Nije mu ovo vrijeme bilo baš naklonjeno. Kad je bilo najljepše odvojilo ga je od Drine i Rzava, od Ćuprije i prijatelja, i bacilo daleko u tuđinu, u osamu prognanika. Vrh Evrope izgledao mu je kao kraj svijeta. Sjeta ga je ophrvala. Duboka i teška sjeta. Još kad je ostao i bez Fatime, vjernog saputnika, vidio je samo pomračenje. Svud okolo, studen i okamen.
Tek u dubini srca tinjala je jedna nada, a u zjenici oka plamičak svjetlosti. Unuka Sanela. Dedin doktor nauka, doktor tehnolog biohemije.
Pitam Hameda: gdje je mogu naći, kud sve leti ”sjenica” sa Bikavca?
- O, na sve strane svijeta, kud je pamet vodi, ponosno će dedo. Danas je u Parizu, sutra u Londonu, ode do Amerike, pa je, nažalost, sve rjeđe viđam. Ali kad sleti u Stockholm, javiće se ona, reći ću joj ja…
Pet dana čekao sam na poziv.
- Upravo sam stigla iz Pariza. Javljam se po ”dedinom naređenju”, ne smijem ga razočarati. Pa, izvolite, pitajte, šta vas zanima?
Prije svega, kako je to Sanela postala doktor nauka?
- Korijeni moje žudnje za znanjem sežu u rano sretno djetinjstvo koje sam u toplom krilu dede i nene imala u Višegradu. Uz njihovu ljubav sam odrasla, jer su se moji roditelji rano razdvojili. Nena me je naučila da čitam i pišem prije nego što sam počela da idem u školu, a krenula sam u prvi razred već sa šest godina. Voljela sam puno da čitam, da pišem i računam. Svi su govorili da će od mene ”nešto veliko biti”. Ja o tome nisam razmišljala. Govorila sam ”biće nešto”.
Život je s radošću tekao sve do jednog petka u proljeće devedeset druge. Tada je u Višegrad došao tata iz Priboja, da me vodi. Meni sa 13 godina nije bilo baš jasno šta se to događa, ali su me ubijedili da je za mene dobro da ”nakratko” idem sa ocem. Mama, dedo i nena su ostali u Višegradu. Bila sam strašno tužna, mada me je svaki susret sa ocem radovao. Sve do Priboja on ni riječ nije progovorio. Ćutala sam i ja. Sjećam se da sam negdje na izlazu iz Višegrada ugledala jednog školskog druga. Mahnuli smo jedno drugom, a ja ni slutila nisam da će to biti moj posljednji pogled na moj lijepi Višegrad.
Shvatiću ubrzo da teško vrijeme dolazi, pa me obuzeo strah za sudbinu mojih najmilijih. Svaki dan bez njih bio mi je kao crna godina, teška briga i tuga. Srećom, jednog lijepog dana ponovo sam ih zagrlila. Bio je to moj najsretniji trenutak u životu.
U ljeto 1992. odlučili smo da idemo u Švedsku. Mama, dedo i nena. Tata je ostao, i to me je opet pogodilo. Uplašila sam se da je to zadnji put da ga vidim, ali srećom nije bilo tako. Sudbina mi je dodijelila nešto bolje.
Istina, početak u Švedskoj nije obećavao radost i sreću. Bili smo u različitim kampovima širom zemlje, a onda smo sa dozvolom boravka odabrali lijepi grad Örnsköldsvik za svoj novi Višegrad. Tu sam nastavila osnovnu školu i završila je sa najboljim ocjenama. Uz dobre drugare naučila sam švedski jezik i vrlo brzo postala dio njih. To mi je puno značilo, jer sam bar na trenutak mogla zaboraviti zbog čega smo mi u stvari u Švedskoj.
U Osnovnoj školi puno sam volila matematiku, hemiju i strane jezike. Bila sam u dilemi da li da nastavim da učim jezike ili da u gimnaziji izaberem tehničke i matematičke predmete. Prevagnula je ljubav prema hemiji i matematici, tako da sam odabrala tehničku gimnaziju sa puno hemije. Nakon uspješno završene srednje škole studirala sam za inženjera tehnologa hemije na Univerzitetu u Umeu. Tu sam imala priliku da prakticiram u laboratoriji kao mladi istraživač, i toliko mi se to svidjelo da sam čvrsto riješila da idem dalje - da doktoriram. Privlačila me biohemija, pa sam se na nju usmjerila. Dobila sam doktorantsko mjesto u Uppsali, u čuvenoj laboratoriji ovog univerziteta.
Bavila sam se proteinima, makromelekulama koje su vrlo bitne u svim ćelijama našeg tijela. Pokušavala sam da vidim je li moguće da ja kao naučnik mogu napraviti jedan protein koji ima onu funkciju koju ja odlučim. To se zove “protein engineering” i vrlo je bitan za medicinu, proizvodnju lijekova i razumijevanje kako u stvari evolucija teče. Imala sam puno posla i u laboratoriji, ali isto tako i analiza sa različitim matematičkim modelima koje sam pripojila biohemiji. Sve u svemu, taj period bio je vrlo zanimljiv, pa čak i zabavan, uz mnogo posla i novih poznanstava. Stekla sam prijatelje, upoznala nobelovce, političare koje je zanimalo naše istraživanje.
Pitate, jesam li uspjela da naučim kako proteini funkcionišu? Odgovor je: sad znamo više o tim fantastičnim molekulama, ali ima još uvijek misterija koje treba odgonetati!
Sanelin doktoranski rad trajao je blizu pet godina. Kruna je bila odbrana, 23. maja prošle godine. U Uppsalu je došao oponent iz Pariza, svjetski stručnjak u izučavanju proteina i “protein inženjeringa”. Dvojici profesora iz Uppsale, kao član tročlane komisije, pridružio se i profesor iz San Franciska.
- Bila sam uzbuđena, dakako, mada sam znala da sam došla do dobrog rezultata, kaže Sanela. Međutim, u odbrani se može pasti i u teoretskom dijelu ispita. No, ja sam gledajući svoje profesore, kolege iz laboratorije, pa porodicu i prijatelje u publici, ipak bila sigurna da sam na pravom putu do velikog cilja.
Oponent je prvi uzeo riječ. Govorio je pola sata o predmetu Saneline odbrane, a onda je ona pola sata objašnjavala ostvarene rezultate. Oponent je bio zadovoljan, ali je ipak još dva sata ”rešetao” Sanelu raznovrsnim pitanjima. Pridružili su mu se i profesori iz komisije. Svako je imao nešto da pita… a Sanela je spremno odgovarala, kao da je na Bikavcu, gdje slavuji u radosnom pjevu višegradske zore bude.
Komisija se povukla na vijećanje, a dedo je nasuo šampanjac, jer je znao i prije njihove odluke da je njegova ”sjenica” postala doktor nauka. Nakon dvadeset minuta svi su zajedno nazdravili Saneli Kurtović, čestitajući joj sjajan rad i odbranu doktorata.
- Taj dan neću nikad zaboraviti. Žao mi je samo što ovaj trenutak nije doživjela i moja nena Fatima, koja mi je bila i mama i baka. Bila bi bezgranično sretna.
Zanimljivo je šta Sanela planira dalje, gdje će sutra odletjeti?
- Sad radim kao “post doc” naučnik u Karolinska Institutet u Stockholmu gdje istražujem uzroke proširenja aorte. Pokušavam da otkrijem koji proteini i kakvu ulogu imaju u ovoj bolesti. Zasad se bolest može izliječiti operacijom ako se na vrijeme identificira. Međutim, otkrivanje uzroka otvorilo bi vrata za istraživanje lijekova koji bi mogli mnogo pomoći pacijentima širom svijeta. U ovom istraživačkom projektu sarađujemo sa nekoliko evropskih zemalja, između ostalih sa Velikom Britanijom i Francuskom, što znači da imam priliku da putujem i razmjenjujem iskustvo sa naučnicima i iz drugih zemalja.
Što se budućnosti tiče, nadam se da će se moja radoznalost i ljubav za nauku nastaviti, da ću sretno putovati i jednog dana opet vidjeti moj lijepi grad Višegrad.
Sanela Kurtović je u tridesetoj. Kroz njen život već ih je trista prostrujalo. Ima razloga da danas bude zadovoljna. I dedo Hamed u Umeu, i mama Amra u Örnsköldsviku, i tata Zlatan u Novom Pazaru.
Žali što nikakvog kontakta nema ni sa jednom srodnom institucijom u domovini, ali se nada da će se i to dogoditi. Svojim mladim zemljacima ovdje poručuje da, prije svega, treba da imaju san i volju da ga pokušaju ostvariti.
- Ne treba razmišljati o granicama, kaže dr Sanela Kurtović. Sve se može ako se hoće. Treba samo puno rada i strpljenja.
|
