|
UBh. udruženju „Bosanska krajina“ u Malmöu već godinama u različitim sekcijama, dolaze i druže se, pjevaju u horu ili solo, vode recitatore i programe, glume i recituju Višegrađanke Bedija Isić (54), njena kćerka Hadisa Terović (38), rođene Višegrađanke, te Hadisine kćerke - Hanna (14) i Sara (9), koje su rođene u Švedskoj. Godinama ih susrećem na raznim kulturnim manifestacijama diljem Švedske, a razgovor ugodni nastao je baš povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, 25. novembra u „Bosanskoj krajini“, kada su sve nastupile, zejedno ili pojedinačno.
- Sve do ovog prokletog rata ja, muž Omer I sin Hadis živjeli smo kao srećna i uspješna trgovačka
porodica u Višegradu, dok je kćerka Hadisa studirala u Sarajevu, priča mi Bedija Isić. Izišli smo iz Višegrada 20. maja 1992. U Rudo, pa preko Priboja, i Prijepolja stigli u Makedoniju, a nakon mjesec dana autobusom u švedski Ystad. Raspoređeni smo u Lax., pa Karlskogu, a u Malmöu smo od 1997. Zbog užasa preživjelih tokom bijega, gubitka svega što smo imali, pogotovo roditelja
i brata, brige za ćerkom u Sarajevu za koju nisam ništa znala godinu dana, preko noći sam osijedila, sa 90 spala na 48 kila, bila dugo na bolovanju, sad u prijevremenoj penziji kao i muž Omer. Da, spas sam našla baš u druženju sa našima, pomogla mi je tadašnja predsjednica Odbora kulture Nisveta Cerić, koja me doslovno dovukla u „Bosansku krajinu“, u kojoj sam pet godina. I nisam
se pokajala, preporodila sam se sa našim ženama koje me saslušaju, razumiju, nasmiju, daju volju i moral za životom i veseljem.
Ovdje sam u Horu žena, pjevam sa mojom kćerkom Hadisom, a unuke imaju svoje sekcije.
Klub mi puno znači, ja ne dolazim na druženja da bih ispijala kahve i tračala, ove su mi žene kao sestre rođene. Udruženje me vratilo u život. Ma ja sam ti još kao djevojčica pjevala u horu i bila solista u KUD-u „Hamid Beširević“ u Višegradu, s kojim smo svijet obišli. Iver ne pada daleko, pa evo i moja Hadisa i njene kćerke idu mojim stazama. Nadam se da će tako i moji unuci od sina Denis (2) I Edvin (5). Njihova mati, a moja snaha, Šveđanka Lina, podobro priča bosanski. Kaže mi
često: „Ti si i moja majka“, i to me baš raduje.
Hadisa Terović je u Udruženju „djevojka za sve“ – pjeva u horu, i solista je, rukovodilac
recitatorske i dramske sekcije, a vodi programe i pomaže u svemu što treba.
- Završila sam Prvu gimnaziju u Sarajevu, poslije studirala arapski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Imala sam 21 godinu kada je rat počeo tako da sam prekinuta na pola studija. Od svoje šeste godine sam pjevala u horu djevojčica ”Višegradski suveniri” do završetka osnovne, onda sam nastavila u sarajevskim ”Brezama”. U Švedsku sam stigla u aprilu 1993. iz opkoljenog Sarajeva
trčeći preko aerodromske piste, koja je bila jedini izlaz. Moji roditelji i brat su već bili u Švedskoj u izbjegličkom kampu u Lax., blizu Örebra. To je bila i moja prva destinacija. Kad smo dobili boravišnu dozvolu odselili smo se u Karlskogu. Tu sam rodila moju prvu kćerku Hannu. U Malmö smo preselili 1997. Imam diplomu za rad u avio-agenciji, tu sam radila tri godine. Arapski jezik pri Lund univerzitetu upisala sam 2002. To je moj neostvareni san. Dvije godine kasnije sam dobila posao nastavnice bosanskog jezika i to je trebao biti samo kratak vikarijat. Pošto nisam bila pedagog odmah sam upisala vanredno studij za nastavnika maternjeg jezika na Malmö högskolan
i tri godine radila i studirala. Sad trenutno studiram i za nastavnicu švedskog jezika i radim pola radnog vremena. U Udruženju sam četiri godine, mama je počela pjevati u horu, ja sam dolazila da ih slušam na probe i da pijemo kafu i onda su me nagovorili da i ja počnem pjevati, jer pjevanje
me prati od djetinjstva. Ovdje me vuku naš hor žena, naše druženje, smijeh, putovanja,
sve to ne bih dala nizašto na svijetu. Uz to, radim sa djecom u oblasti književnosti, pripremam
materijal za djecu, vježbamo, nastupamo na raznim prigodnim manifestacijama.
Moj suprug Emir Terović radi u svojoj privatnoj avio-agenciji, ima razumijevanja za moje
i aktivnosti naših ćerki Hanne i Sare u udruženju.
U razgovor se uključuje i Hanna Terović, za koju niko ne bi rekao da je rođena u Karlskogi,
jer bosanski priča kao i djeca rođena u BiH, ali izvrsno govori i švedski i engleski.
- Idem u osmi razred u Söderkulla internacionalnu školu. Odlična sam učenica. U slobodno vrijeme čitam, treniram badminton. Najbolje drugarice su mi Ajla I Melisa u klubu, a u školi Nataša i Viktoria.
Počela sam se baviti imitiranjem I glumom još kad sam bila jako mala.
Zatim sam se učlanila u dječiji teatar “Maf” u Malmöu. Sama izmišljam tekstove i pišem monodrame, mama malo pomogne, te sam nastupala na raznim manifestacijama i takmičenjima na regionalnom
i saveznom nivou. Učlanila sam se i u naše udruženje “Bosanska krajina” i nastavila sa glumom. Sad me malo trese pubertet, pa nisam baš toliko aktivna, ali opet ću ja kroz glumu među moju klupsku raju. Igrala sam i folklor. Imala sam i više samostalnih nastupa sa monodramama “Put u Švedsku”, “Šefika bubuljica”, “Model”... Volim ići u Sarajevo kod tatinih: nane Bisere i dide
Ahme. Kroz Višegrad sam samo jednom prošla prije tri godine kad su mi pokazali našu
kuću, a novi vlasnik, Srbin, bio je ljubazan I pustio me da razgledam gdje su moji ranije
živjeli.
Najmlađa Sara Terović je rođena u Malmöu, ali jako dobro govori bosanski, jer, kod kuće
se, kaže, može razgovarati samo na bosanskom, a pomaže joj i učiteljica bosanskog
Saida Kaljača.
- Idem u treći razred u Söderkulla internacionalnu školu. Super sam učenica. U slobodno
vrijeme se još uvijek volim igrati, plešem, čitam dobre knjige i igram košarku. Uključila
sam se u recitatorsku sekciju u udruženju tako da uvijek nastupam s nečim. Mama pomaže
i na pozornici kad recitujem... Najviše se družim sa Lejlom, Azrom i Ajlom, jer obično recitujemo zajedno. Njadraža mi je igračka Bratz, barbika s velikom glavom, a volim i kompjuterske igrice. Kad porastem biću pjevačica, a možda i učiteljica, kaže vragolasto Sara.
Razgovor ugodni s članovima porodica Terović i Isić se završava, jer uskoro ih sve očekuju
nastupi na priredbi povodom Dana državnosti BiH u “Bosanskoj krajini”, pred prepunom salom. Majka ili nana, kako je unuke zovu, Bedija Isić, ističe s ponosom višegradske korjene, a u kojem će se klubu biti, veli, nije važno, važno je s kim se čovjek druži. Ćerka Hadisa Terović će reći da je rođena Višegrađanka, ali sa sarajevskim manirima i zbog muža Emira i gimnazijskih i
studentskih dana, a kćerke Hanna i Sara, rođene u Švedskoj, tvrde da se više osjećaju
Bosankama i Sarajkama, zbog korijena.
Nana Bedija brzo vodu navlači na višegradski mlin, pa kaže: “Mi jesmo kuću zamijenili za
Sarajevo, jer nas je muka na to natjerala, ali vaš dido Omer svake godine sve više vremena
provodi u Dobrunu, na Drini, 12 kilometara od Višegrada. Mi ćemo tu sve više starost i slobodne dane provoditi, a i djeca I unuci sa nama. Dabogda rata više nikad ne bilo!”.
|
