|
SUSRET S AVDOM SIDRANOM
ČČeekkaammoo vvaass...
Uobičajeno pravilo - da se za svaki razgovor za medije traži neki povod – ne važi u slučaju mog današnjeg sagovornika! Jer, povod za razgovor sa najvećim živućim pjesnikom, scenaristom i akademikom Abdulahom Sidranom jeste već sam susret s njim.
Na razgovor sa našim akademikom za ”Bosansku poštu” čekala sam skoro dvije godine.
Bilo je tu okolnosti različite prirode (između ostalih, operacija srca uvaženog akademika,
moje ne tako česte posjete Sarajevu, ali i njegova ”dobrovoljna osama” u Goraždu…); i kad
sam nakon dogovora već bila spremna da krenem za Goražde javio mi je da će u četvrtak on
doći u Sarajevo. Kaže da toga dana mora biti u Sarajevu, jer se tada obilježava osma godišnjica
od smrti istaknutog bosanskohercegovačkog pisca i novinara Daria Džamonje.
Susret smo dogovorili u kultnoj kafani ”Šetalište” u kojoj je i organizovano sjećanje na
Daria-Dacu Džamonju.
Bilo je lijepo biti te večeri u ”Šetalištu”: sva kulturna elita grada bila je tamo, a Dario je gledao
odasvud – sa velikih plakata na prozoru kafane, sa njegovih slika i predmeta po zidu dvorišta
”Šetališta”… Tu su i brojni novinari I reporteri koji su neumorno škljocali aparatima
da zabilježe dolazak svakog pojedinačno.
Nedžad Ibrišimović, Bakir Hadžiomerović, Nermin Tulić, Miki Trifunov, Bakir Nakaš… dolaze
među prvima. Svi su se pitali da li će Sidran zaista doći kako je obećao. I kad je najzad stigao, prvo je prišao stolu za kojim sam sjedila i čekala.
”Jesmo li to mi?” – upitao je. A onda drugima koji su prilazili da ga pozdrave rekao da najprije mora da obavi dugo dogovarani razgovor za ”Bosansku poštu”, pa će im se onda priključiti.
U atmosferi koja je odisala toplinom odavanja počasti rano preminulom Dariu, pitam Sidrana
šta nam on ima da kaže o Daci.
- Možda bi o Dariu najbolje mogao da kaže citat iz jednog mog kazivanja, ako nije predug
za vašu novinu, veli Sidran. Evo: ”Da nas je neko u ono doba hiljadu puta zapitao:
hoćete li baš tim književnim poslom da se bavite?- mi bismo mu sto hiljada puta rekli da
hoćemo da pišemo. A, da smo daj- ili ne daj Bože, znali kako se preskupo vlastitom kožom
u vlastitom životu skupo i preskupo svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga ne
može biti sastavljena dok se krvavim životom ne plati- da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili?
Ti, znam te Dario, ne bi! Nego bi rekao: `Neka košta šta košta!`…”
Doći će vrijeme - siguran sam - kad će neko napraviti film o njegovom životu. Dario je dijete
Sarajeva. Rano je ostao bez roditelja i na njega se doslovce odnosi ruski film ”Sin puka”. Odrastao je među starijim od sebe u sarajevskom FIS-u. Bio je član svih 12 biblioteka u Sarajevu
već sa 10 godina, a svjetsku klasiku pročitao je prije 15-te godine. On je američke avangardne
pripovjetke pisao prije nego je takve pripovjetke uzeo da čita. U mom srcu bio mi je i sin i brat.
Njegove su knjige i danas najčitanije od domaće literature i uživa veliko poštovanje. I zato
sam danas ja ovdje. I zato se danas okupila tako lijepa postava da mu odamo počast koju
zaslužuje, a kakvu gradske vlasti ne žele da mu odaju. Narod zna i poštuje. Vlast neće da
zna i ne poštuje, jer već nekoliko godina odbijaju moj prijedlog da se u parku preko puta FISa,
podigne spomenik Dariu-Daci Džamonji I doda uz Davora (Davorin Popović) i Mirzu (Delibašić),
koji su bili nerazdvojni.
Sa datumom sjećanja na Daria-Dacu Džamonju poklopilo se i ”događanje” Zlatnih ljiljana.
Naime, tog istog dana Zlatni ljiljani su pred zgradom Vlade održali protestni miting pod simboličnim nazivom ”minut do 12”, uz ogromno policijsko obezbjeđenje i naprečac postavljenu
metalnu ogradu oko zgrade Vlade u Alipašinoj ulici. Saobraćaj je satima bio zaustavljen,
skoro u kolapsu, a cijeli je grad strahovao od izbijanja incidenta između ”ljiljana” I policije. Pitam Sidrana: Šta on kaže?
- Ne znam, vjerujte, šta da vam kažem. Čovjek mora biti šokiran onim što je vidio. I sam sam
šokiran svježe postavljenom ogradom između onih koji vode državu i onih koji su je branili. To
zaslužuje samo – prezir! O svim protestima takve vrste (kad protestanti idu pred sjedište
Vlade) razmisljam ovako: Šta i ako obore Vladu, kad će novu vladu postaviti isti oni koji
su i ovu postavili.
Šta je bio razlog da napustite Sarajevo i odete da živite u Goraždu i da pored stana u Sarajevu,
na povratku sa putovanja direktno sa aerodroma idete u – Goražde?
- Imao sam nevolja sa stanovanjem. U naš je stan dopirala nepodnošljiva buka iz objekta u
okolini gdje stanujem. Uzaludna su bila moja pisanja da se ti decibeli smanje. Praktično, bio
sam izložen akustičnom teroru- nisam mogao ni živjeti ni funkcionirati i ja sam otišao ne u Goražde već pokraj Goražda i sad živim u seoskom ambijentu. Ne bi imalo smisla mijenjati
jednu čaršiju drugom čaršijom. Žalim samo za grobljem (sad kažu ”Lav”, a nekad se zvalo
Partizansko groblje). Tu su mi i majka i otac I brat. Bilo mi je na ruku da odem i popričam sa
njima. Danas me privlače ”Kolijevke” (tako se zove groblje u Goraždu). Razmišljam o tome
da ostanem u ”Kolijevkama”. Inače, ovdje pokraj Goražda danas imam sve što je jednom
piscu potrebno- samoću i tišinu.
Zamjeraju vam mnogi da ste se u vrijeme od završetka rata naovamo ”namijenjali” partija.
- Slušajte, reći ću vam nešto. Kad se književnik nađe na izbornoj listi možete se samo pitati
koja ga je nevolja na to natjerala. Ako u BiH postoji 18.000 ljudi koji imaju beneficiranu penziju,
sramotno je i stid bilo sviju da akademici imaju 300 - 350 KM penzije. Da mi Redžep Bekto, povratnik iz Austrije, koji je u Goraždu otvorio tri fabrike i spasio Goražde, ali i mene
tako što mi je napravio kotlovnicu u kući kako bih u njoj mogao boraviti i zimi, loše bih se proveo
sa mojih 300 KM penzije. Ja tako postajem k´o neki prosjak umjesto da imam nacionalnu
penziju. Ali, ja to primam kao i onaj prosjak koji od mene primi tri KM. Vlast i institucije nemaju
ni srca ni duše, ni moralnih normi.
Ali zato imate satisfakciju u jednoj drugoj zemlji, kažem Sidranu. U Italiji je ove godine izašao
vaš roman ”Romanzo balcanico”(”Balkanski roman”). Recite za čitaoce ”Bosanske pošte”
nešto o tome kako je nastao taj roman, o čemu govori..?
- To o satisfakciji je zaista tačno. Ova je knjiga nastala kao plod dugogodišnjeg prijateljstva između mene i Piera del Giudice-a (italijanski novinar, lkovni kritičar i izdavač). Knjiga/ roman
je ove godine izašla u Rimu i Milanu. To je žanrovski - jedinstvena knjiga izabranih scenarističkih,
dramskih i poetskih tekstova sa serijom tematskih razgovora između Piera i mene.
Knjiga donosi priču o mom životu, porodici, stvaralaštvu, gubicima u porodici, krizama, oscilacijama, ratovima u Jugoslaviji, uz mnogo originalnih fotografija. Piero je sparivao teme i
motive u odgovarajuća poglavlja i metaforički u opisu moje porodice našao je analogiju u svojevrsnoj istoriji, razvoju i raspadu / nestanku Jugoslavije, i na taj način dobio roman od 974
stranice. To je zapravo vrsta monografije. Sidranova knjiga i knjiga o Sidranu. Knjiga koju je
uredio Piero del Giudice je italijanska knjiga (na italijanskom jeziku, nema je na bosanskom!).
Knjiga je imala promociju u Italiji, u Anconi, tokom avgusta i septembra 2009. godine. Promocija
je održana i u Sarajevu – pod pokroviteljstvom italijanske Ambasade u Sarajevu.
Ovdje u Bosni i Hercegovini se do sada nije našao neki izdavač. Prvo izdanje od 2000 primjeraka
je pri kraju i radimo na drugom izdanju.
Uprkos nedostatka interesa u vlastitoj zemljida li i dalje radite onako intenzivno kao što ste
svih ovih godina do sada radili, i šta je to čime se trenutno bavite?
- U listu ”Global” od prvog broja pišem svoj životopis. Do sada je izašlo 35 nastavaka. To je
posao koji me veseli. Spoznao sam da su sinovi vječiti dužnici svojim roditeljima i pokušavam
prije nego što odem izmiriti dug prema svom ocu Mehmedu i majci Behiji. Ako sve bude išlo kako treba - to što pišem bi se iduće godine ujesen trebalo pojaviti kao knjiga,kao roman. Učinićemo sve da taj roman dođe do ruku naših Bosanaca u Skandinaviji.
Kad smo kod nas Bosanaca u Skandinaviji, kakvu poruku upućujete Bosancima i Hercegovcima
na Sjeveru Evrope, čitaocima ”Bosanske pošte” posebno?
- Sporo mi odrastate. Odavno vas čekamo. Požurite!
|
