|
Mada takvo svrstavanje ne smatram baš najprimjerenijim, ipak mi se čini da Ivar Amundsen nije tipični Norvežanin. Odaje utisak aristokrate u najpozitivnijem smislu, modernog, samopouzdanog,
obrazovanog i uspješnog čovjeka. Sve od nabrojanog ustvari i jeste.
Prvi put sam ga sreo i upoznao u ratu devedeset druge, kad sam kao lutajući ratni reporter
Televizije Bosne i Hercegovine, tragom naših izbjeglica, zabasao u Oslo. U njegovom
uredu u firmi “Amundsen”, uglednoj porodičnoj firmi s višegodišnjom tradicijom proizvodnje
i prometa alkohola i vina. Bio je na čelu tek osnovane organizacija “La Bosnia leve”
(“Neka živi Bosna”), jednog od rijetkih glasova podrške narodu u Bosni i Hercegovini
koga je poklopio ratni belaj. Potom bih se, nakon što sam i sam stao pod skute Ivarova
šinjela, sa ovim Norvežaninom sretao po potrebi.
Uglavnom kad meni nešto treba, te bi se tako gledajući moglo površno reći da je naše poznanstvo i povremeno druženje bilo iz interesa, iz koristoljublja. A nije. Jednostavno,
često okolnosti oblikuju i odnose među ljudima, ne dopuštajući da se bliskost ili eventualne
sličnosti dešavaju i potvrđuju sponatano, čak i one najsuptilnije kao što je prijateljstvo, na primjer.
Glas podrške iz Oslo fjorda:
Potsjećam Ivara Amundsena na taj naš prvi susret:
- Nisam mogao ni kao čovjek, iz moralnih dakle obzira, gledati tako anemično šta se dešava
s narodom u Bosni i Hercegovini, a da ne mrdnem ni prstom, kaže Ivar, prisjećajući
se tih događaja sada nakon skoro dvadeset godina. Uz još dvojicu univerzitetskih profesora
- Sveina Mønneslanda i Kristofera Jeteruga, izašli smo sa idejom da formiramo organizaciju
“La Bosnia leve”, pri čemu smo ubrzo dobili podršku od još stotinak Norvežana iz različitih društvenih struktura; pisaca, ljudi iz medija, iz politike, kulture, itd. Bilo je to ustvari naše javno neslaganje sa onim što u Bosni čini Miloševićev režim i kako na sve to sa strane geledaju s neskrivenim cinizmom i apatijom takozvana međunarodna zejednica, odnosno Evropska unija, NATO, Velika Britanija, SAD, FN i ostali svjestki velikani.
Htjeli smo da na neki način utičemo da se nešto promijeni i da se u Bosni zaustavi krvoproliće
i obezbijedi mir.
- Već u martu iste godine pozvali smo tadašnjeg predsjednika u Bosni i Hercegovini Aliju
Izetbegovića da posjeti Norvešku. Nije bilo ambasade, naravno, pa smo mi na neki način
bili neka vrsta neformalnog Bosanskog konzulata u Oslu. Došlo je do te posjete, kako
rekoh poluprivatne, do susreta sa Kraljem I članovima Vlade. Govorio je tada i na Univerzitetu
pred oko osam stotina slušalaca, među kojima je bio i veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine za koje je taj kontakt bio veoma važan.
Iz te naše diplomatske aktivnosti treba svakako potsjetiti i na Zimske olimpijske igre u
Lillehammeru, devedeset četvrte, kad smo obezbijedili učešće delegaciji iz Sarajeva. Ja
sam osobno ostvario kontakt sa tadašnjim predsjednikom Međunarodnog olimpijskog
komiteta HuanomAntoniom Samaranom i sugerisao mu da involvira Bosanski slučaj u
kontekst Olimpijskih igara, što je on i uradio.
Uputio je poruku svijetu da se zaustavi rat I stradanje naroda u Bosni i Hercegovini, potsjećajući
na Sarajevo kao nezaobilaznu olimpijsku činjenicu. To je Samaran uradio i u govoru pri otvaranju i zatvaranju Olimpijade u Lillehammeru.
U tim prvim mjesecima, pa i duže bogami, mi smo primali i kontaktirali sa zvaničnim delegacijama
i pojedincima iz diplomatskog miljea koje je zanimala tema – Bosna, tako da sam ja, pa i moja kuća, bili neka vrsta Bosanske ambasade. I ponosim se time.
Podrška izbjeglicama: Ko kaže da je naše izbjegličko iskustvo bilo samo med I mlijeko? Pamtiću dobro zimu u Sarpsborgu I slučaj porodice Hafizović rodom iz Srebrenice.
Vjerujem da taj događaj drže u pamćenju i čitaoci Bosanske pošte. Nakon višegodišnjih lutanja po Evropi i kraćeg boravka u Norveškoj dobili su zadnji negativ I depešu da pod hitno napuste ovu zemlju. Javio sam to Ivaru koji je digao na noge cijelu Norvešku; medije, advokate, političare, javne radnike. Tad sam prvi i vjerujem posljednji put ušao u zgradu norveškog Parlamenta sa Ivarom i redateljkom i novinarkom Mariom Warsinski.
Pronašli su među parlamentarcima adekvatnu osobu i s njom na licu mjesta razradili strategiju zaštite ove bespomoćne srebreničke porodice. Sam je tada Ivar bez dvoumljenja platio prve advokatske troškove u iznosu od 11 hiljada kruna i Hafizovići su srećom ostali i danas žive kao solidno etablirana porodica u Sarpsborgu.
- Trebalo je, pogotovu u tom početnom periodu, često dati podršku izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, kaže Ivar, potsjećajući na potrebu uplitanja oko “spašavanja” grupe izbjeglica koji su internirani u područje Vestfolda, gdje su bili smješteni u veoma neuslovnim objektima. Morali smo intervenisati kod norveških vlasti da se taj slučaj riješi. Još su, naravno, svježa sjećanja na brojne demonstracije koje smo organizirali u centru Osla, u znak protesta što se ne zaustavi teror u Bosni, dakle funkcionisali smo na razne načine kao ozbiljna organizacija. Važnim smatram
i našu ulogu u pristanak Norveške vlade da finansira rad institucije koja se bavi pitanjima
nestalih i stradalih osoba u ratu u Bosni, gdje smo uspješno posredovali pri kandido vanju ove ideje kod ovdašnje Vlade. Zatim bih potsjetio i na našu dobru suradnju sa službom koju godinama vodi Amor Mašović. Na neki način mi smo organizirali i njegov dolazak na dodjelu nagrade “Saharov” u Oslu, te pomogli organiziranju ukupnog programa koji podrazumijeva jedan ovakav događaj.
Bosna i ljubav i obaveza: Kao uspješan poslovan čovjek mogao je i Ivar Amundsen hladnije glave propratiti i četvorogodišnje bosanske patnje. Mogao je, ali nije.
Nije kao što nije ni već spominjani Svein Mønnesland, ni rediteljka MariaWarsinski, koja se
među prvim rediteljima dokumentaristima u Evropi javila dokumantarnim filmom o logoru
“Omarska”, i kao što nije ni ugledni norveški novinar Kjel Arild Nilsen i još neki naši poznati
i nepoznati norveški prijatelji.
- Zbunjivao me taj apsurd da se na tlu Evrope, takoreći u njenom srcu, dešava tako brutalno
rušenje ljudskih prava kakvo je proživljavao narod u Bosni i Hercegovini. Shvatio sam to i
kao moralnu potrebu da nešto učinim, da definišem moj osobni intimni odnos prema tom
apsurdu, ne bi li i javnost i vlada učinili nešto konkretno. Zbunjen sam takođe pred činjenicom
da evo već dvadeset godina kako je ovdje u Oslu plasiran taj plemeniti slogan “La Bosnia leve” a da je on nažalost još aktuelan.
Rekao bih nema rata, a nema ni rahatluka u toj zemlji. Desilo se to da su oni koji su imali
uticaj i mogli nešto kvalitetno učiniti sve to anemično posmatrali. Dobili smo potom jedan
mirovni sporazum u Ohaju koji je isključivo ratni i koji je donio samo ratni mir i kao takav
funkcioniše kao Ustav u Bosni i Hercegovini.
Taj sporazum je ustvari prokletstvo za Bosnu i Hercegovinu, jer je dijeli na dvoje, čime se
konstantno usporavaju i blokiraju neki politički procesi. Mnogi i u Bosni i Hercegovini i u
Evropi shvataju da je to upravo kočnica normalnim procesima koji bi Bosnu približili ili doveli
do evropskih integracija.
Kao veliki izazov vidim danas Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sa novim Ustavom. Nastojanja
Međunarodne zajednice da raznim pritiscima “uvjere” narod u Bosni u neophodnost
donošenja Ustava smatram promašenim naporom. Jer, pet potpisnika Dejtonskog sporazuma
moraju uticati, moraju biti inicijatori I učesnici kreiranja novog kvalitetnog Ustava u
Bosni i Hercegovini, kako bi ova zemlja profunkcionisala kao jedinstvena evropska, u
kojoj će se demokratski procesi odvijati u okviru jedinstvane države, a ne nikako drukčije.
Tako o Bosni i Hercegovini i njenoj budućnosti razmišlja Ivar Amundsen, koji je u dramatičnom trenutku po nju među rijetkim u Evropi uzviknuo “Neka živi Bosna”, a koji je nakon četrdeset godina uspješnog bavljenja unosnim poslom svemu tome rekao zbogom i posvetio se - humanitarnom radu.
- Na tom kursu, uprkos mom angažmanu i u Čečeniji, gdje je situacija znatno teža, jer Čečenija
nije međunarodno priznata država, ću i dalje djelovati. Nema više, srećom, rata, pa ni potrebe za demonstracijama u Oslu, ali moje srce je u Sarajevu, sa bosanskim narodom u miru, kao što je to bilo i u ratu. Želja mi je da Bosna i Hercegovina uskoro dobije novi Ustav i da se kvalifikuje za članstvo u NATO I EU, te da se osigura kao sretna demokratska zemlja u Evropi. Jednostavno rečeno - da Bosna i Hercegovina bude istinski višenacionalna zemlja Evrope.
|
