|
U januaru letih na Kanare, atlantski arhipelag sa imenom najmuzikalnijeg među krilatim kantautorima. Kod kanarinaca je tako da samo muški pjevaju i dokone a supruge podižu potomstvo, bave kućnim i okokućnim poslovima. Slično kao na južnoj obali Jadrana. Elem, ne letim za pjesmom, dugo mi već nije do pjevanja, letim za izgubljenim Suncem. Koje mi na Tenerifima, najvećem od deset ostrva stotinjak kilometara zapadno od Sahare, nisu ugasili. Letim s porodicom bogatijom za taze zeta, a tamo je već moj Jovica sa svojima iz Lunda. I omane li vrijeme na Ostrvu Vječnog Proljeća kako ga zovu, ugrijaće porodična furuna. Na listi izvora topline ta mi je ispred Sunca i Prijateljstva. Da pričam o čarima januarskog ljeta na Kanarima s prosječnim zimskim temparaturama od 22 do 25, na suncu i 30C, dok je većina čitalaca u dubinskom zamrzivaču, ne čini mi se pristojnim. Sve isto ko u Podgori il Tučepima, u julu. More, Sunce i Nijemci. Kojih je u Puerto de la Cruzu više od Španaca. Da ne bi ženskih koje za prve večernje šetnje moraju, čudna li čuda, razgledati svaki izlog, svratiti u svaku radnju u elitnoj šoping Quintana ulici, ostao bih uskraćen za susret koji me ogrijao koliko sunce i vino Kanara zajedno.
“Eno naših ljudi u prodavnici nakita”, vele uzbuđeno kad sustignu brata i mene.
Vratimo se. Iz ogromnog izloga zabljesne sjaj srebrnog nakita i autohtonog poludragog kamena olivina i opsidiana; ne zna čovjek u što pogledati. Taj praznik za žensko oko i nevolja za muški džep zove se Exlusive Silver Shop MO&BI. A vlasnik, kad ga pozdravimo s dobroveče, ostavlja mušterije, široko smiješi, predstavlja - Zlatan Ćehić Kovačević, i upoznaje sa suprugom Snježanom - Žanom. Puno je kupaca, zadržimo se kratko, a prihvatim ljubazan poziv da navratim. Svraćah u shop svakodnevno, uz espreso ćaskah sa Zlatanom koji se rađe odaziva na Zlaja i, bilježih.
Oboje su djeca Sarajeva iz miješnih brakova. Zlajin otac Husein, majka Gordana i sestra Danijela žive na Ilidži. Žanin otac Rade Lučić, nekad poznat fudbaler Pofalićkog, majka Amira i sestra Stela također su u Sarajevu. Kćerke bliznakinje Monika i Bjanka, čijim početnim slogovima imena je nazvan shop, studiraju u Madridu. Bjanka biznis i menadžment, Monika pravo i ekonomiju, priprema magisterij. Zlaja mi na laptopu, s ponosom, pokazuje fotografije kćerki. Njegov ponos je očinski dirljiv i opravdan. Djevojke su ko upis. U dokolici šetaju modnim pistama Madrida, a pod novogodišnju jelku mami i tati, kao gracias za roditeljsku dobrotu, upakovale petodnevni boravak u Rimu…
Zlaja i Žana za svojim poslom. Žana ima sopstvenu stomatološku ambulantu, on vodi butik nakita. “Radim samo ujutro”, veli, “Španjolka popodne, a Žana pomogne subotom i nedjeljom kad je slobodna. Ne doživljavamo ovo kao posao, nego relaksaciju…”
Razgovor prekidaju kupci. Govori s njima tečan njemački, španski, engleski… Govori i grčki, veli, a najslađi mu šatrovački Rajvosa.
- Rođen sam u bolnici na Koševu ‘63. Nakon osnovne u Hrasnici i Trgovačke na Mejtašu, otvorim obućarsku radnju na Ilidži kao najmlađi privatnik u gradu. Onda odem u Pulu, u vojsku. Izađem jedne nedjelje u grad, šetam. Vidim: turisti se okupili oko čovjeka koji sjedi na stoličici i makazama reže siluete. Svidi mi se, uzme pare i meni. Kupim makaze i papir pa kad sam slobodan vježbam. I prije sam bio sklon slikarstvu, ide me. Vratim se iz vojske i ne da mi se đoniti, kuckati blokeje, krojiti cipele… Uzmem makaze i papir pa u Makarsku. Ne mogu narezati silueta, idu ko halva. Odem u Dubrovnik, isto. Vratim se u Tučepe, skrojim nekom Beograđaninu. Veli: “Što, bre, momak, dangubiš ovde? Idi u Grčku, s tim talentom lovu ćeš namlatiti.” I tako ‘87. krenem. Atina, Rodos, Faros, Krit… A ‘90. vratim se u Sarajevo. Oženjen sam već, Monika i Bjanka u pelenama, a u gradu smrdi. Po kćerkicu u krilo, s dva kofera i 20 hiljada maraka sletimo na Tenerife, iznajmimo sobu. Kad marke otanje, opet makaze i papir pa na centralni trg koji vrvi turistima. Za dan izrežem mjesečnu kiriju. Uzgred učim španski. I to me išlo. Onda je došao rat a s ratom nam dođe Žanina porodica… Zovnu me Španci krajem ’92. da prevodim za naše izbjeglice. Tuga me spopala. Nekoliko starijih umrlo ovdje, dio se vratio, nešto mlađih ostalo, odomaćilo…
(Uz pomoć predstavništva EU u Splitu za koje volontirah i Jose Palau s kojim se družih u Moksvi ‘85. na Festivalu omladine i studenata svijeta, a koji se u ratu pojavio kao predstavnik Španije za izbjeglice, organizovah odlazak logoraša iz sela Bišćani kod Prijedora za Španiju, decembra ‘92. Jose ih smjesti na Tenerife). Kažem Zlaji kako nas i ta bh. tuga veže, a molim da nastavi priču.
-Da bih se odmorio od makaza, otvorim kafić. Bio sam glavni gost, dignem ruke i vratim siluetama. Ide kao i uvijek, ali djeca rastu, ne čini mi se više ozbiljan posao. Upišem školu za prodaju nekretnina, završim i ’98. dobijem dozvolu za rad, al treba mi investicija. Najavim se menadžeru banke, puno nešto tražim, ne očekujem da će dati. Sasluša me pa veli: “Gledao sam vas, senjor, kako režete siluete. Ne sumnjam da ćete i s nekretninama biti uspješni.” I odobri kredit. E, to je bio biznis. Za 10 godina prodam ne znam koliko stanova, kuća, poslovnih objekata, u partnerstvu i hotel, a kupim prelijepu kuću i prostor za ovaj shop koji sad vrijedi milion eura. U startu, prije dvije godine, za obnovu i opremu uložim nekih 450 hiljada, sa dragocjenim savjetima čuvenog zagrabačkog zlatara Gjon Bisaku nabavim najmoderniji, ekskluzivan nakit iz Španije, Italije, Meksika, Tajlanda… Pun je grad prodavnica nakita, ali po opštoj ocjeni, bez samohvale, MO&BI najbolje posluje… Nakon poklonjenog Rima kojim su nas kćerke ganule, letim po robu u Bangkok, svratiću u Sarajevo, pa po amber u Gdanjsk. Tako sad relaksiram”…
“U šta sam ja potrošila četiri godine za nostrifikaciju diplome”, smije se Žana. “Da sam bila mudrija mogla sam biti milionerka.”
Vode Kovačevići Azru i mene na ručak u restoran Monasterio iznad Puerto de la Cruza. Visoko, nad vremešnim zgradama i terasama pod suncobranima i s tropskim cvijećem, gordi se najviša španska vulkanaska planina Tiedo (3718 m.), ispod modri Atlantik. Konobari Zlaju pozdravljaju dubokim naklonom i osmijehom širokim kao horizont nad okeanom, šef grli, ljubi i cvrkuće nešto na španskom što ne razumijem, ali zvuči kao Oda radosti. Dok se osoblje ustrčalo da namjesti jedini slobodan stol, Zlaja nas vodi u obilazak restorana u bivšim manastirskim zgradama. Ne znam ko je prije puno vijekova projektovao, ali sve je urađeno jednako po božijim i ugostiteljskim zakonima. Kad uđemo u jedan sa kraljevskom trpezom i stolicama s pozlatom veli kako je tu feštao sa 20 svojih Sarajlija. “Znaš”, kaže, “mada sam španski državljanin, ja sam Sarajlija, jer razmišljam na sarajevskom. A moj stari nije tipični Sarajlija. Nema poroka. I tamo i kad dođe ovdje glavno zadovoljstvo mu je šetnja.”
Onda, ozaren, pominje prijatelja Ranka Atijasa i kako je nedavno obezbijedio vrhunski medicinski tretman za njegovu bonu Gordanu u Sarajevu. Ručali smo kao ljudi. Neću prepričavat jelovnik, nepristojno je zavirivat u tuđi tanjur, zalili rumenim Markizom, ne znam kojim, ali plemenitim. Pa smo po povratku svratili u dom Ćehića. Kao iz pjesme “Kućica u cvijeću”, samo što nije kućica nego vila sa salonskim dnevnim boravkom ukusno namještenim kombinacijom modernog i antike. Upoznavanje sa kućnim ljubimcima, umiljatim cukom i čupavom macom, zalili smo još jednim Markizom. Predahnuli u parku uz kuću. Pa opet markizali…
Pokazuje mi Zlaja, nezvanični ambasador BiH na Kanarima, posjetnicu. Prije par dana svraćao Goran Elčić, Läxa, Sverige. Žao mi što sam se mimoišao sa zimomornim zemljakom koji zna blagodet zimovanja ljeti, a ljetovanja zimi. O čemu razmišljam na ležaljci uz bazen hotela Ineterpalace dok me sitan, krilat Pavaroti s vrha najviše palme časti koncertom. I pitam se: nisu li kanarinci Kanara potomci štiglića i slavuja iz mostarskih bašta koje su, nekad, protjerali gluvi? Ako su tjerali ljude, što bi ptice bile iznimka…
Dok pakujem ljetnju garderobu u kofer, a futrovanu u ručni prtljag, presvući ću se u avionu, ženske me ruže što iz poštovanja a kao uspomenu nisam pazario dragost u MO&BI. Nezaboravak na susret. Nosim trajno, velim, najdragocijeniji nakit Tenerifa, Zlaju i Žanu. Ni Cartieovi unikati u najskupljim draguljarnicama svijeta, Bond Street u Londonu i Place Vendôme u Parizu, ne blistaju tim sjajem i ne čine čovjeka toplo bogatijim koliko to dvoje Sarajlija sa blagim, prijateljskim osmijehom na licu i srcem na dlanu. Koji su talentom, radom, bome i makazama, pod vječnim suncem Kanara skrojili svoj izgubljeni raj.
|
