|
Ljubitelji rukometa ga odlično poznaju, naročito u Francuskoj. Sa trideset i tri godine, Semir Žužo je ostvario profesionalnu karijeru vrijednu divljena: uspješan rukometaš, koji uporedo uplovljava u vode biznisa, otac troje djece.
Prilikom nedavnog susreta sa bh. sportistima u francuskom Ministarstvu za pitanja imigracije, integracije i solidarnog razvoja, kada je ministar Eric Besson želio čuti njihova iskustva o životu i radu u Francuskoj kao naturalizovanim Francuzima, Semir Žužo, rukometaš francuskog rukometnog kluba «Tramblay en France», bio je po svemu atipičan gost.
Naime, Semir je rođen u Francuskoj, u Lyonu, 1976. godine, gdje je završio gimnaziju, a potom i Fakultet za međunarodne sportske manifestacije i rekreaciju u Parizu. Cijeli život živi u Francuskoj, ali njegovo porijeklo je bosansko. Roditelji su stigli u Francusku iz Jajca daleke 1973. godine...
Pitam ga - kako se on zapravo osjeća, da li više kao Francuz ili Bosanac, i kako je živjeti te dvije kulture?
Bosansko srce Semira Žuže
“To mi je uvijek davalo puno snage. Kultura nijednog naroda nije posve ružičasta ili negativna, sve kulture u sebi nose i pozitivnih i negativnih elemenata, pa sam se uvijek trudio da od obje uzmem najbolje, koliko je to moguće. S bosanske strane me uvijek nosilo srce i emocije, a od francuske sam preuzeo hladnokrvno razmišljanje, a i bonton! Međutim, ta činjenica mi predstavlja na neki način i problem: za Francuze sam bio i ostao Bosanac, a u Bosni me uvijek gledaju kao Francuza. Kad su me pozvali i na ovaj doručak kod ministra, u svojstvu bosanskog sportiste, malo sam se trznuo, pa ja sam Francuz, branio sam boje francuske reprezentacije 55 puta”, kaže Semir.
Njegova dvojezična kultura fascinira svakog sugovornika. Iako se nije školovao kod nas, veoma dobro savladao je bosanski jezik. Kako je to uspio?
“Školovao sam se, ne u bivšoj Jugoslaviji, ali u bivšoj dopunskoj jugoslovenskoj školi u Francuskoj, gdje sam odlazio redovno svake sedmice, a školske raspuste provodio u Bosni. Imao sam tu sreću, što nažalost nemaju moji sinovi, jer bosanska škola ne postoji”, veli Semir, ukazujući na važan problem sa kojim se susreće bh. dijaspora u Francuskoj, naročito u pariskoj regiji.
“U sportu sam od sedamnaeste godine, tada sam potpisao moj prvi profesionalni ugovor sa Villeurbanne (kod Lyona). godine 1997. osvojili smo bronzanu medalju u Japanu. Tri godine smo bili pobjednici Kupa šampiona, a dvaput Francuske. Igrao sam u dresu francuske reprezentacije 55 puta! Potom sam bio u Španiji, a i jednu godinu u Švicarskoj, gdje smo bili prvaci. Danas igram za “Trambay en France”, koji se nalazi u pariskom predgrađu, i četvrti smo na tabeli. Slijedeći mjesec ćemo igrati sa skopskim “Metalurgom” u Kupu Evrope. Od rukometa se živi lijepo, dobro smo plaćeni dok igramo, ali nije to fudbal, ne treba imati iluzije, zato se treba obezbijediti za budućnost. Šta poslije kad se prestane igrati?!
S mojom diplomom, zapravo znanjem koje mi ona omogućava, želio sam se baviti sportskim turizmom u Bosni. I dalje nosim tu ideju, jer mislim da Bosna ima prirodne ljepote, da su još neotkrivene sve njene mogućnosti.
Trenutno se osim sporta baviš i uvozom kamena iz BiH. O čemu je zapravo riječ?
Kad se Jajce kandidovalo za upis na listu Uneskovih spomenika, imao sam priliku ovdje u Parizu razgovarati sa ljudima iz Jajca, sa predsjednikom opštine, i u razgovoru o tome šta bi se moglo uvoziti iz Bosne, on mi je rekao da Jajce ima kamen i šumu, da se u tom domenu može nešto uraditi. I tako sam, u stvari, i osnovao firmu “Bostone” (pierre de Bosnie) za uvoz prirodnog kamena “plivit” iz Jajca i “bihacita” iz Bihaća. Na samom smo početku, tako da ne mogu još ništa reći kako će to ići, ali to je kvalitetan kamen koji služi za fasade ili unutrašnje zidove i treba ga u Francuskoj, učiniti ga poznatim, da uđe u kataloge. To je lijep kamen, koji se može upotrijebiti u mnoge svrhe, napravili smo ugovor na pet godina, pa – vidjećemo. Pripreme jako dugo traju.
A što se tiče Jajca - ima potencijala, ali dosta treba uraditi na uređenju okoline.”
Vraćamo se sportu i pitamo za ostale bh. sportiste u Francuskoj. Kruži priča da su rukometaši i košarkaši iz bivše Jugoslavije na cijeni i da su mnogo doprinijeli razvoju ovih sportova u Francuskoj.
“To je istina! Pa, evo, uzmimo Karabatića, pa Andreja Golića... ima dosta sportista sa prostora bivše Jugoslavije i vrlo su uspješni!”
A da li je bilo ponuda da igraš za bh. reprezentaciju?
“Da, prvi put su me zvali 2002. godine, zapravo Sead Hasanefendić me zvao, koji je danas selektor Srbije (u ostavci)! Ja sam tad bio jako mlad, želio sam sigurne ugovore. Bosna je trebala igrače i Međunarodna federacija joj je odobrila da može uzeti igrače koji igraju u drugim reprezentacijama. Bio sam zainteresovan, ali nakon šest mjecesi Sead Hasanefendić je otišao, potom je došao neko drugi. Uglavnom, u dva-tri navrata bilo je prijedloga, ali vrlo nepreciznih, bez konkretnih projekata i ugovora, zapravo nikad nijedan ozbiljan ugovor mi nije bio predložen. To je maskarada... Prime nekoga da igra nekoliko utakmica u dresu reprezentacije pa se potom dobro proda u svijetu! Evo, u klubu za koji igram, Dragan Počica iz Zrenjanina, igrao je za BiH, a potom za srpsku reprezentaciju, ali sa tim referencama se prodao ovdje! To tako funkcioniše, nažalost, meni to ne treba, mene zanimaju precizni ugovori”, kaže na kraju našeg razgovora Semir Žužo, žureći na važan sastanak o svom “bosanskom kamenu”.
|
