BiH 
Norveška 
Švedska 
Danska 
Sport 
Svijet 

Objavljena sjećanja 
Ukrštenice 
Korisni linkovi 
Oglasna tabla 
Traži u arhivi 
Kontakt 
Pošaljite sjećanje 
Mali oglasi 
Pretplata 
Pitajte – odgovaramo 
Cijene oglasa 
 
 
           

Čovjek iz “umrle doline”

Ferid Ćehić 06/06/2007, Švedska

Ramiz Husaković Foto:
Ramiz Husaković je iz dobojskog sela Grapska koje je na samom početku bosanske ratne kataklizme gotovo do temelja sravnjeno sa zemljom. I njega je nesreća zakačila – više od 800 dana proveo je u ratnim logorima. Ali mu se i sreća osmjehnula: živ je i već duže od decenije živi i radi na krajnjem sjeveru Švedske, u Laplandu. Tu, u tuđini, kuje i planove o regenerisanju svoje rodne Grapske.
Nerado Ramiz iznosi svoju priču, a kad to i čini, onda je uvijek s podosta knedli u grlu, s pregršt zagasitih tonova u glasu, a počesto i s ovlaženim očima. No, pritome gotovo uvijek, iskazuje veliku dozu optimizma i sve prekriva plahtom prihvatljivih riječi:
”Pobjeći od crnih činjenica ne mogu, jer se život nije i neće zaustaviti ni zbog mene, ni zbog drugih koji su doživjeli sličnu sudbinu. Život teče dalje. Treba ga, dakle, prihvatiti onakvim kakav on jest, pa makar to bilo i na krajnjem sjeveru Švedske, među sjevernjacima i irvasima gdje živim od decembra 1994. godine, daleko od Grapske, od Doboja u kome sam proveo najbolje godine života radeći kao trgovac u Robnoj kući ”Beograd”.
A priče se nižu kao na niski tek osvježenih sjećanja…
”Vidjevši da je vrag odnio šalu, da se crne slutnje pretvaranju u zbilju, a pakleni obruč oko Doboja i Grapske sve više steže, pokušali smo da pružimo otpor nadmoćnijem neprijatelju. Nismo, nažalost, uspjeli, jer smo bili preslabi za podivljale jedinice vojnika u sivomaslinastim i sličnim uniformama. Na mučan način smo savladani, a Grapska do temelja uništena. Nas oko 200 dospjelo je u logore.”
Njega su jednom poveli i na strijeljanje... Ipak je preživio.
”Poslije zarobljavanja, prvo sam dospio u logor Bare kod Doboja, potom u Staru Gradišku, odatle na Manjaču, pa u Batkoviće kod Bijeljine, zatim u Kulu – Sarajevo, onda u Rudo i ponova nazad u Kulu gdje sam ostao do 17. jula 1994. U logorima sam proveo više od 800 dana. Po tome sam, kako su neki izračunali, svojevrsni rekorder. Hvala im na tome. Najradije bih se takvog rekorda odrekao. Samnom je bio i brat Asim koji danas živi i, kao taksista radi, u švedskom gradu Skövde. Supruga Ćebira bila je u izbjegličkom centru Varaždin. Spašen sam zahvaljujući angažovanju Šveđana koji su me razmijenili i odveli u svoju zemlju. Prihvatila me komuna Gällivare u pokrajini Norbotten – Lapland, na krajnjem sjeveru prijateljske Švedske. Prihvatio sam pruženu ruku prijateljstva i ostao, kako mi to kažemo, Bogu za leđima, evo do danas.”

Ovaj neobični čovjek Bosne, prepun nove snage i želje da nanovo uspije, ni jednog trenutka ne žali što je danas na dalekom sjeveru. On to objašnjava ovako:
”Ostali smo u Laplandu, jer smo od samog dolaska osjetili prijateljsku toplinu ovdašnjih ljudi spremnih da nam pomognu. Dobili smo i prihvatljive poslove. Supruga Ćebira više od 10 godina radi u opštini Gällivare, a ja posao trgovca u jednom finskom lancu trgovina za proizvodnju i prodaju mebla. Radim, dakle, posao koji sam obavljao i prije rata”.
Živi i radi Ramiz na hladnom sjeveru gdje su zime duge i gotovo neprekidne, ali misli su mu okrenute jugu, prema rodnoj Grapskoj i Doboju, a pogotovo od 1996. kad se dogodilo nešto što nije mogao ni da sanja. O njegovom slučaju, o boravku u logorima i razaranju Grapske, naime, pročulo se u Švedskoj. I, eto, o trošku švedske vlade, Ramiz je sa ekipom švedske TV otišao u Bosnu, u rodnu Grapsku ”da se sve zabilježi i na traci”.
Tako je i urađeno: napravljen je poseban TV zapis koji je objavljen, ne samo na švedskoj, nego i na njemačkoj televiziji. Međutim, ostao je gorak trag u Ramizovoj duši koji nikako da izbriše. Priča o tome u grcajima:
”Taj moj susret s rodnom Grapskom, poslije svega šta sam preživio, bio je stravičan. Ni švedski prijatelji nisu vjerovali da se sve što su vidjeli dogodilo. Samo je drveće i pokoje bilje izrastalo kroz ruševine uništenih kuća. Švedski novinari su u reportaži Grapsku nazvali Umrla dolina. Plakao sam kao dijete kad sam vidio svoju i ostale uništene kuće. Tad sam rekao da se nikad više neću u Grapsku vratiti. Ali, ubrzo sam shvatio da sam lagao i sebi i drugima. Život me je demantovao. Kad sam, naime, ponovo došao, a idem u Bosnu svake godine, i vidio da se moji mještani vraćaju, da ih je sve više, da golim rukama čupaju korjenje između porušenih kuća i da ih nanovo podižu, u meni se sve obrnulo. Shvatio sam da je čovjek kao sjeme bosioka. Kad ga baciš u zemlju, ništa ga ne može spriječiti da nađe put do svjetla. Da izdžilika. Snagu mi je ulio i jedan Norvežanin koji je o tragediji Grapske napisao knjigu u kojoj se pita: Otkud ljudima toliko snage da golim rukama čupaju busenje, uklanjaju ruševine i na zgarištu grade novo? Tad sam rekao da ću sa dalekog sjevera stalno ići u Bosnu i da ću učiniti sve što je u mojoj moći da pomognem.”
Nije to bila prazna fraza, niti pusta želja bivšeg mještanina Grapske, nego čvrsta odluka čovjeka koji je u sebi našao dodatnu snagu i koji zna šta hoće. Sreo je u Grapskoj i predstavnike švedske organizacije SIDA koji su željeli da pomognu u gradnji kuća.
”Bio sam radostan zbog toga, jer je to put da se ljudi vraćaju na svoje ognjište. No, želio sam i više. Želio sam u Grapskoj i nekakvu fabričicu, da se ljudi zapošljavaju i u rodnom mjestu ostvaruju egzistenciju. Predočio sam svoju ideju vlasniku firme u kojoj radim rekavši da se dio namještaja može proizvoditi i u mojoj Grapskoj. Nisam se u tome pokolebao, ali ni od nekih drugih projekata kao, na primjer, da se u Grapskoj koja je, inače, smještena u prelijepom krajoliku kraj rijeke Bosne, otvori punkt za pružanje usluga starijim osobama. Ne samo da bi se zaposlili mnogi ljudi, nego bi se naši ljudi rado i vraćali u Bosnu. Konačno, i Šveđani žele da u BiH otvore takve punktove kako bi i na taj način pospješili povratak. Kontakti su već uspostavljeni, ja ne odustajem od svog nauma, a vrijeme će pokazati jesam li bio na pravom putu.”
Tako rezonuje Grapčanin sa sjevera, bivši logoraš – rekorder, kome nije bilo teško da nedavno vozom pređe oko 1.300 kilometara i dođe u Kumlu, kako bi predstavnicima EU projekta “IBF 2006. – 2008.” prezentirao svoje ideje i zatražio podršku. Vratio se na sjever u Gällivare, a onda ponovo ”zapucao” vozom 1.300 km na Susrete Dobojlija i na Forumu za povratak još jednom iznio svoje naume. Tim povodom je kazao riječi koje i ohrabruju i ulijevaju optimizam:
”Iako je prije desetak godina nazvana Umrlom dolinom, moja Grapska je ponovo iznikla iz pepela i danas je ljepša nego što je ikad bila zahvaljujući, prije svega, nadčovječanskim naporima, odricanju i višestrukim žrtvama svojih mještana, ali i pomoći mnogobrojnih prijatelja. To je garancija da će Grapska biti još ljepša!”

AIDA HADŽALIĆ NAJMLAĐA MINISTRICA U ŠVEDSKOJ ISTORIJI


Švedska - 30/10/2014 [više...]

Amela Hožić ministrica Južne Švedske


Švedska - 30/10/2014 [više...]

Dženita Abaza gradonačelnica Kalmara


Švedska - 30/10/2014 [više...]

In memoriam:Ševko Kadrić

Putnik kroz burna vremena
Švedska - 30/10/2014 [više...]

Jasenko Omanović po treći put u Riksdagu


Švedska - 29/09/2014 [više...]

URUČENA POMOĆ ZA 10 PORODICA U OLOVU

Humanitarna aktivnost ”Ljiljana” iz Motale
Švedska - 09/09/2014 [više...]



Ostali novinski članci
NAŠIH 20 GODINA  11/12/2014 
Sve stoji, samo djeca rastu  11/12/2014 
Od Kulina bana do ZAVNOBiH dana…  11/12/2014 
Čas istorije uz druženje u povodu Dana drzavnosti BiH  11/12/2014 
24 Mensurove knjige  11/12/2014 
I Bosanske igraju fudbal!  11/12/2014 
I Bosanske igraju fudbal!  11/12/2014 
I Bosanske igraju fudbal!  11/12/2014 
I Bosanske igraju fudbal!  11/12/2014 
HAG U POTOČARIMA  30/10/2014 
IGRAĆEMO U FRANCUSKOJ!  30/10/2014 
Dva rata i dva progona Maide Mrakodolac  29/09/2014 
Prostačka psovka laureata  29/09/2014 
Zašto je dodjela “Ibsenove nagrade” Handkeu - sramota  29/09/2014 
”Rimljanka” u Domanovićima  29/09/2014