BiH 
Norveška 
Švedska 
Danska 
Sport 
Svijet 

Objavljena sjećanja 
Ukrštenice 
Korisni linkovi 
Oglasna tabla 
Traži u arhivi 
Kontakt 
Pošaljite sjećanje 
Mali oglasi 
Pretplata 
Pitajte – odgovaramo 
Cijene oglasa 
 
 
           

Sevdalinka u zemlji Romula i Rema

Uzeir Bukvić 05/12/2007, Svijet

 Foto:
Imam sreću pa me za Vječni grad drže zanimljiva iskustva, draga prijateljstva i fine okolnosti. Još u godinama pravog egzila, u vrijeme naše izbjegličke neisgurnosti, još dok su trajale devedesete bio sam u ovom gradu «na velika vrata» na promoociji knjige «Violentate», desetak dana takoreći iz televizije u televiziju, iz novina u novine, s radija na radio, da bih potom ovdje dovršavao i dokumentarne filmove «Dženeta» i «Tetovirane duše», a nešto kasnije i dokumentarac o «Bosanskoj ljetnjoj školi u Kristiansundu». Tako sam se pomalo počeo osjećati građaninom Rima. Srećom pa tada sretoh i divnog drugara, Hrvata iz Zadra, Josipa Duielu, reditelja u Vatikanu, osobu izuzetne finoće i kulture, bez koga, siguran sam, ne bi bilo ni posla kakvog je bilo, niti bi za mene Rim bio to što jeste i kakvim sam ga počeo upoznavati.
Josip, čujem, nije više u Rimu, vratio se kao i svaki primorac u svoju luku, usidrio se u svoj Zadar, gdje prerano troši penzionerske dane. Bar mu je lakše, ako mu je lakše, pun je sjećanja i finih uspomena.

U Rimu godinama rimuje i moja sinovica Enisa, jednom sam, čini mi se, rekao da je Rim svezala u čvor. Nema koga ne zna i s kime nije u nekoj vezi. U Rimu je i naša Mersiha Čolaković, nekadašnja televizijska zvijezda u bivšoj Jugoslaviji, jedno od sigurno najuspješnijih televizijskih imena iz toga vremena. A konkurencija je bila žestoka. U zemlji gdje je TV voditeljstvo dovedeno do savršenstva Mersiha radi kao instruktor voditeljima u moćnom RAI- u. Naša je i to sasvim naša i Talijanka, slobodna novinarka i spisateljica Alda Radaeli, koja je u ratnom Sarajevu proživjela tri najteže godine, opstajući na Karitasu, da bi talijanska javnost saznala iz prve, a rekao bih i prave ruke, šta se dešava u Bosni i Sarajevu. Ovih dana se upravo bavi idejom da svoju knjigu «Sabur» sa talijanskog prevede i na naš jezik, htjela bi da i naši znaju i uvjere se u njeno novinarsko i spisateljsko poštenje i hrabrost. U Rimu je i naša mlada slikarka, zapravo slikarska nada, Ruža Đurić, rodom iz Tramošnice kod Gradačca. Već je skrenula na sebe pažnju talijanske likovne javnosti, a to već puno znači i obećava.
Teatro de salette je jedan od stotine finih intimnih umjetničkih kutaka u Rimu. Ugodna kamerna scena primjerena za stotinak publike, u većini kulturnih metropola u Evropi to su veoma omiljena mjesta za pozorišne i muzičke predstave. Nadomak je Vatikana, dakle u srcu Rima, u ulici stvorenoj za intimu; popločanom kamenom kockom i s česmom ispred samog teatra. Ubilo se da se ubije ljetnja veče. Kao da je projektant i tog teatra i tog dijela grada i ulice imao u nekoj tajnoj odaji svoje mašte nesvjesnu slutnju da će se tu baš, nekad u neko žarko rimsko veče pjevati Šantićeva balada o Emini i Hajneova «Kraj tanana šadrvana». I eto, desi se i to. Obistini se tajna darovitog Rimljanina- graditelja i u Teatro de salette pred pomiješanim slušaocima, iz Bosne i Talijanima, pjevalo se i govorilo o sevdahu, o sevdalinki, o tuđini i otuđenima, o sudbini te Bosanske Sijermine djece koja se kao rijetko kada te večeri nisu osjećala napuštenom.
Sumnjam da je skoro ovaj Teatar imao sličan program. Sa kraja Evrope iz Hamburga došao je Hamod Ragipović Besko, pjevač, Sjeničak rodom. Iz Minhena Zerina Cokoja, znam je i pamtim po drugačijoj kajdi. Sevdalinka joj i pristaje i paše. Ima i stasa i glasa. Zeta joj Beska odsad smatram majstorom ove pjesme i pjevanja. Eminu je pjevao kao da je drugovao sa Šantićem, s puno dara i emocija. Ne znam sa kog meridijana je stigao Tufo Veletanlić, harmonikaš, muzičer od škole i zanata, akademac.
Među prvima je na ovo veče došao profesor Predrag Matvejević, Mostarac sa dna kace. Ne ustručava se i ne zazire od naših, a zna se gdje mu je mjesto u evropskoj intelektualnoj eliti. On nema taj kompleks. Govorio je Talijanima o našoj pjesmi, o njenoj zbližavajućoj snazi, o tome odakle je sve došla i ko je sve prihvatio. Spomenuo je i vezu nekih sevdalinki s dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo, potsjećajući da je baš jedna čisto sarajevska zapravo pjesma koju su pjevali Sefardi - «Kad ja pođoh na Bembašu». Te večeri dražesna Zerina Cokoja je Hajneovu, a potom našu pjesmu «Kraj tanana šadrvana» najprije izgovorila na njemačkom, koji joj je haman kao i maternji jezik, a potom i otpjevala nježno i sjetno kako to njoj i pristaje. Šantićevu «Eminu» Mersiha Čolaković, koja inače nije mogla da prikrije zadovoljstvo i uzbuđenost ovom večeri, bojeći se prethodno sigurno da to ne bude jedna od onih kakvih se osobe njenog senzibiliteta i ukusa klone, govorila je vrlo nadahnuto stihove Šantićeve Emine, koju je potom, rekoh već, majstorski otpjevao Hamid Ragipović Besko. Koliko je to bilo moguće u jednoj večeri i predviđenom trajanju o sevdalinki u sazvježđu evropske lirike govorio jeVehid Gunić Talijanima, vrlo inače odabranoj publici o čemu se danima brinula Enisa. Spomenuvši da je prva zabilježena sevdalinka «Kiša ide trava raste», koju je potom u Kvakinoj verziji odsvirao i otpjevao Tufo Veletanlić. Prišla mi je, nakon programa Alda Radaeli, govori solidno hrvatski, bila je dalmatinska snaha, i zahvalila na zadovoljstvu kojim je ispunjena predstavljanjem bosanske kulturne tradicije. Stroga Alda, nije stroga što nas mrzi nego što nam je prijatelj i ražalostilo bi je svako razočarenje.
Arhitekta Armando Montabello, koji me je prije sedam godina pronašao čak u Kristiansundu, htio je da osjeti norvešku zimu, ali ko zainat tih dana nit je bilo zime nit snijega, a kraj decembra.
Da sam je ja tražio našao bih je usred Afrike, mene hoće zima. Iz poštovanja, a i ponesen utiskom kupi moju knjigu, mada ne razumije ni jednu jedinu riječ. Uostalom, nije knjiga samo ono što u njoj piše. Zna to maštoviti Armando.

Sutradan nas je put vodio na sjever Italije u Pijećencu. Kažu jedna od najrazvijenijih komuna regije, gdje je našlo utočište oko 1200 naših ljudi iz okoline Jajca, Teslića i Zavidovića. Sto dvadeset ih, vele, imaju svoje privatne firme. Imaju i udruženje «Bosna i Hercegovina van granica» koje vodi zvanično Medaga Hodžić, Jajčanin, a nezvanično njegova supruga Mersiha, prodorna, visprena i osoba potpuno evropskih manira. Radi i kao prevodilac i pomaže našim ljudima da lakše shvate život i pravila u Italiji. Zapjevala je čak to veče s malo bezrazložne treme, a bez pretjerivanja mogla bi odmah sa Beskom i Zerinom.
Hodžići su priča za sebe. Prvi je Pijećencu pronašao Jajčanin Omer Hodžić, otac osam sinova od kojih su trojica sada građani Pijećence, jedan od njih je Medaga.
Vrijedi ovaj boravak u Pijećenci i zbog susreta sa Bijeljincem Salihom Selimovićem, neobičan susret s neobičnim čovjekom. Stigao je na viđenje iz Milana sa suprugom Helgom, Talijankom i kćerkicom Lunom. Kao da su sletjeli sa neke druge planete. Salih je u Italiju emigrirao nakon boravka u slovenačkim izbjegličkim kampovima. Bio sam u jednom takvom kampu, bivšoj kasarni, znam taj rahatluk. Tu je propisao, progovorio lirski, Tako je i zapao za oko nekim Talijanima i tako se i našao u velikom i nepoznatom Milanu. Sad je to druga priča. Sad je Salih svoj na svome. Danju radi u nekoj tvornici boja na održavanju mašina, ono od čega se živi, a onda za svoju dušu sklada pjesme, o Bijeljini, o sebi i svom životu, o sudbinama njegovih sunarodnika i braći po sudbini, prevodi ih na talijanski. Talijanima se to dopada, štampali su mu i zbirku neobičnog naslova «Moja Bosna prašnjava i sama». Kakva piščeva sudbina takav i naslov. Bavi se i teatrom, veli, pokušava u nekoj vrsti eksperimentalnog pozorišta, opet na istu temu- izbjeglice, egzil, ljudi bez domovine.
Čudna je ptica taj Bijeljinac Salih. Veli da je sretan, možda je, mada ostavlja utisak usamljenog čovjeka, baš poput onog Hajneovog junaka iz pjesme «Kraj tanana šadrvana».
Sevdalinka koja živi!

Devetnaesta godišnjica genocida u Srebrenici


Svijet - 25/06/2014 [više...]

Nastavljaju se akcije pomoći poplavljenima u BiH u Skandina


Svijet - 25/06/2014 [više...]

U znaku solidarnosti s

Održan kongres dijaspore u Sarajevu
Svijet - 16/06/2014 [više...]

Dan bijelih traka u Skandinaviji


Svijet - 16/06/2014 [više...]

Glavna tema – iseljeništvo i izbori!

U susret Sedmom kongresu SSDBiH
Svijet - 25/05/2014 [više...]

Scenarista usprkos svemu


Svijet - 01/05/2014 [više...]



Ostali novinski članci
Jasenko Omanović po treći put u Riksdagu  29/09/2014 
Dva rata i dva progona Maide Mrakodolac  29/09/2014 
Prostačka psovka laureata  29/09/2014 
Zašto je dodjela “Ibsenove nagrade” Handkeu - sramota  29/09/2014 
”Rimljanka” u Domanovićima  29/09/2014 
Lijepa riječ nas okuplja  29/09/2014 
Sve bolja igra naših djevojaka  29/09/2014 
Osuda ekstremizma  09/09/2014 
URUČENA POMOĆ ZA 10 PORODICA U OLOVU  09/09/2014 
Amela sefica kabineta gradonačelnice Malmö-a   09/09/2014 
Promovisana nova knjiga Uzeira Bukvića “Kad su ugasli svi  09/09/2014 
Novi roman Zulmira Bečevića  09/09/2014 
Prvi turnir bh. dijaspore u uličnoj košarci održan u Donj  09/09/2014 
PETICIJA  08/07/2014 
Genocid nas nije uništio!  08/07/2014